Prema statistikama saobraćajne policije, u 2013. godini značajno se povećao broj vozača koji su napustili mjesto nesreće. Sve se više žene žene vozači kriju nakon nesreća. Razlog tome je šok koji je pretrpio počinitelj.
Automobilski transport je dugo bio neophodno prevozno sredstvo i izvor stalnog stresa i za pješake i za vozače. Sukobe na cesti sve više karakteriziraju cinična okrutnost, bezobrazluk i, nažalost, neodgovornost krivca.
U posljednje vrijeme neprestano se izvještava o vozačima koji su pobjegli s mjesta nesreća, napustili ljude koji su povrijeđeni njihovom krivnjom bez pomoći. Šta tjera vozača s mjesta tragedije, zbog čega osuđuju žrtve na smrt?
Vozači doživljavaju šok, strah i krivicu
Prema psiholozima praktičarima, upravo te emocije i osjećaji natjeraju većinu vozača da napuste mjesto svojih prometnih nesreća. Šok od onoga što se dogodilo ispada toliko jak da se mehanizmi samoobrane pokreću u psihi.
Mozak jednostavno odbija shvatiti ono što se dogodilo kao činjenicu, ignorira stvarnost, tako da osobu ne shrvi najjači šok, posebno ako su ljudi patili ili umrli krivicom vozača.
Izvana to često izgleda kao ravnodušnost ili okrutnost. Ali zapravo je malo ljudi sposobnih za tiho ubijanje. Krivi vozač doživljava snažan osjećaj krivice, pomiješan sa strahom, ne vjeruje da mu se to dogodilo.
Čovjeku se čini da će, ako nastavi dalje, sve što se dogodilo postati samo obični incident u kojem je netko drugi kriv, a on s tim nema nikakve veze. Svjesnost dolazi mnogo kasnije, kada je vozač već u stanju prihvatiti ono što se dogodilo i preuzeti odgovornost.
Psiholozi i službenici saobraćajne policije navode da se vozači koji su krivi za nesreće ponašaju drugačije. Neko se zaustavi i pomogne. Neko se krije i nada se da će biti uhvaćen i kažnjen. Nažalost, postoje oni koji se nadaju izbjeći kaznu čak i nakon što shvate tragediju.
Vozači se nadaju da će se kloniti odgovornosti
Glavni motiv vozača, koji pokušava izbjeći odgovornost za ozljede ili smrt ljudi, je instinkt samoodržanja. Nastoji spasiti voljenu osobu, učiniti sve da život ide istim putem kao i prije.
Snažan strah od suda, zatvora i uvrede društva primorava osobu da se sakrije ili da na sve moguće načine izbjegne kažnjavanje. Takvi se malo brinu zbog žrtava i, u pravilu, pokušavaju ne razmišljati.
Ali ljudska je psiha uređena tako da prije ili kasnije savjest počne podsjećati na savršeno, bilo svjesno, bilo problemima i bolestima. Dakle, čak i automobilista koji je izbjegao brzu kaznu sigurno će ga sresti na nekom skretanju vlastitog životnog puta.
