Kad smo neaktivni, ne događa nam se ništa dobro, a ne događa se ni razvoj. Nešto više možete postići pokušajima i greškama, samo radeći.
Uvijek se pitamo kako biti pametniji, jači, ljepši, uspješniji, bogatiji i tako dalje. Ali u isto vrijeme ponekad ne radimo ništa za ovo. Nakon toga počinjemo tiho mrziti svoj život i za sve kriviti bilo koga, a ne sebe. Tada počinjemo vjerovati da nas ljudi oko nas trebaju previše. Da su prezahtjevni prema nama. Što ako su sposobni da nas percipiraju takvima kakvi jesmo, čak i bez ikakvih naših radnji u njihovom smjeru i za opće dobro. Ili ste možda trebali pomisliti da su njihova očekivanja u potpunosti opravdana. Da nas već doživljavaju kao osobu i zaista očekuju nešto više od nas, za što smo zaista sposobni ako se neprestano razvijamo, a ne sjedimo mirno. Ova misao može poslužiti kao dobra motivacija.
Morate se ostvariti u punom kapacitetu. Ali bojimo se da rezultati naših napora neće odgovarati onima oko njih, da će i dalje biti nesretni, podvrgavati nas kritikama. Često se odričemo onoga što smo započeli na pola puta, ne sluteći da je sam proces rezultat za koji smo svi započeli. Pa čak i ako nije savršen, ali je u potpunosti opravdan utrošenom snagom i energijom. Nakon toga počet ćemo se više poštivati. Naš rad ima pravo kritizirati bilo koga, ali to nas ne pogoršava, već samo poboljšava. Postoji mjesto za rast i usavršavanje. Glavno je djelovati, vjerovati u sebe i planirati rezultat.
