Kao dijete, cijelo vrijeme su nam govorili: "Zar se ne sramiš?" Od tada znamo što je sramota. Sramota nas je zbog pogrešno izgovorene riječi, sramota što nešto ne znamo, sram da izrazimo svoje želje, sram da pitamo, sram da kažemo ne. U suštini, živimo u svojoj sramoti. Ali iz nekog razloga optuženi smo da nemamo ni srama ni savjesti.
Sram je osjećaj neugodnosti ili krivice koji dolazi od činjenja nečega. U stvari, krivnja je osjećaj srama. Ne trebate se sramiti i kriviti sebe. Prvo, jer sram ubija samopouzdanje; drugo, ometa potpuno življenje i osjećaje, i što je najvažnije, razvoj.
Želimo jedno, ali moramo učiniti drugo, kako ne bismo ponovo iskusili ovaj neugodni osjećaj srama. Djeca se ponašaju puno prirodnije od odraslih, jer još uvijek ne znaju što je sram.
Prema riječima stručnjaka, osjećaj srama traje samo nekoliko sekundi. Ali posljedice mogu biti prilično dugoročne. Traume ponekad mogu biti duboke i zbunjujuće u životu. Povrede su posebno teške kada se srame u javnosti.
Ako ste već počinili grešku koja vas proganja, možete popraviti situaciju opraštajući sebi. Ako vas pokušavaju sramiti u javnosti, na primjer, zbog glasnog razgovora telefonom, možete prihvatiti ovu grešku i ispraviti se. Ispravak pomaže u borbi protiv krivice, jer sami sebe uvjeravate da ste se ispravili i više se nema čega sramiti.
Ne treba se sramiti izgleda: punoće, pjega, visine. Međutim, ponekad je nemoguće prihvatiti sebe takvog kakav jeste. Sve ovo sugerira da jednostavno ne znamo prihvatiti stvarnost i tražiti pozitivne osobine u njoj. I ako tako mislite, zašto onda uopće živimo, ako nam se stalno nešto ne sviđa i sram nas je. Možda biste se trebali jednostavno prebaciti na druge važne emocije. Na primjer, razmislite na šta možemo biti ponosni. Osjećaj srama treba zamijeniti osjećajem ponosa i samopouzdanja, tada će biti lakše živjeti.
