Među svim vrstama međuljudske komunikacije važnu ulogu igra takozvani taktilni kontakt, odnosno, dodir. Za neke ljude taktilne senzacije su najučinkovitiji izvor informacija, pa im je komunikacija bez taktilnog kontakta gotovo nemoguća.
U psihologiji komunikacije taktilni kontakt znači dodir jedne osobe s drugom. Zapravo je ovo prvi način komunikacije dostupan ljudima, jer kada se osoba tek rodi, još uvijek nije u stanju adekvatno percipirati slušne i vizuelne informacije, za razliku od taktilnih senzacija. Neki psiholozi vjeruju da se u ovoj fazi komunikacije rađaju temelji buduće ljudske psihe.
Vrste taktilnih kontakata
Tradicionalno su taktilni kontakti podijeljeni u nekoliko vrsta. Prije svega, to su takozvani "profesionalni" dodiri. Doktori, maser, stilisti, krojači jednostavno ne mogu bez taktilnog kontakta u svojim profesionalnim aktivnostima. U pravilu, većina ljudi takve kontakte prihvata smireno, shvaćajući da ne sadrže nikakve dodatne informacije.
Prema psiholozima, žene imaju tendenciju pozitivnije gledati na taktilni kontakt nego muškarci. Zbog toga se pozitivan odgovor na dodir naziva "ženskim".
U drugu grupu spadaju ritualna dodirivanja. Ovdje se ne radi o mističnim praksama, već o potpuno poznatom rukovanju ili pozdravnom poljupcu u obraz. Poznato je da se rukovanje, na primjer, pojavilo kao sredstvo demonstracije mirnih i prijateljskih namjera, ali s vremenom je ovaj dodir dobrodošlice postao gotovo obavezan ritual.
Konačno, najšire područje u kojem se koristi taktilni kontakt je u području međuljudskih odnosa. Dodir ovdje je manifestacija naklonosti, simpatije, srodstva, seksualne privlačnosti. To mogu biti zagrljaji, poljupci, prijateljsko tapšanje po ramenu ili nježni potezi. Ova vrsta jakog taktilnog kontakta učinkovit je biljeg bliskih odnosa, poput dječaka i djevojčice.
Taktilni kontakt može ukazivati na socijalni status. Najčešće dodirivanje dopuštaju oni ljudi koji zauzimaju viši položaj u društvu, na primjer, šef može potčinjenog lupiti po ramenu.
Uloga dodira u komunikaciji
U psihologiji komunikacije postoji nekoliko glavnih kanala komunikacije. U skladu s kojim kanalom određena osoba preferira, ona pripada jednoj od nekoliko grupa: „zvukovi“, „vizualni elementi“i „kinestetika“. Smatra se da je prvi koji dobija najpotpunije informacije potrebno čuti, drugi - vidjeti i treći - osjetiti. U ovom slučaju se podrazumijevaju osjetila, prije svega, njuh i dodir. Dakle, kinestetika se u velikoj mjeri oslanja na dodir koji im je potreban ne samo da bi primio informacije, već i da ih prenese. Mogu ih lako prepoznati po nesvjesnoj želji da skrate komunikacijsku udaljenost, mehaničkim dodirima i otimajući sagovorniku nevidljive mrlje prašine. Komunikacija s kinestetikom može biti vrlo stresna za ljude koji bilo koji taktilni kontakt smatraju duboko intimnim procesom. Ako ste takva osoba, pokušajte odmah upozoriti eksplicitne kinestetike na vašu nesklonost dodiru kako biste izbjegli sukob.
