Po prvi put se anksioznost zbog razgovora sa sobom javlja u djetinjstvu, kada dijete postaje sposobno nadgledati i kontrolirati unutrašnje mentalne procese. S godinama čovjek prestaje obraćati pažnju na to, ali samopričanje se nastavlja tijekom cijelog života.
Unutarnji govor, ili samogovor, dijalog je između komponenata mentalnih procesa. Ljudska psiha je heterogena. Prema Z. Freudu, sastoji se od Ega (sve što osoba shvati i shvati), Id (sve što je zabranjeno istiskuje se iz svijesti, a ne ostvaruje) i Super-Ego (svjesni i nesvjesni procesi koji predstavljaju savjest, norme i pravila ponašanja).
Već od rođenja, mala osoba razvija svijest zbog stečenog znanja. Neke informacije se zbog kulturnih ograničenja društva istiskuju u nesvijest. Kontakt s ovim informacijama je težak, ali moguć uz pomoć maštarija.
U stvari, razgovor sa samim sobom je unutrašnji dijalog svesti sa nesvesnim. Takvi razgovori doprinose kontinuiranom procesu ljudskog razvoja: granice svijesti proširuju se pronalaženjem oblika zadovoljavanja zabranjenih želja. Prisustvo krutih granica između ovih struktura i, kao posljedica toga, odsustvo unutarnjeg govora, koči razvoj osobe, a odsustvo tih granica čini osobu mentalno bolesnom, nesposobnom da kontrolira svoje želje i nagone.
Prilikom formiranja strukture Super-Ega, od djeteta se traži da se pridržava normi i pravila usvojenih u društvu, u porodici, u određenom timu. Njegove temelje postavljaju roditelji. Njihovim zahtjevima dijete mjeri svoje postupke: Kako bi se otac ponašao u ovoj situaciji? Šta bi rekla mama? Kako bi se moj stariji brat osjećao zbog ovoga? Postepeno, roditeljske figure idealne za dijete postaju unutrašnji predmeti, njihovi zahtjevi i propisi postaju zahtjevi osobe prema sebi.
Samogovor je stalni dijalog, dogovori između tri strukture psihe: Ego, Id i Super-Ego. Odrasla osoba često i ne primijeti kako se odvija ovaj razgovor, ali u teškim životnim situacijama primjećuje interne razgovore koji izbijaju u njemu samom, a koji mu ponekad pomognu da donese pravu odluku.
