Najvažnija komponenta socijalne interakcije je socijalna komunikacija. Ovaj izraz znači vrstu komunikacije koja se temelji na usmjerenom prijenosu informacija koja omogućava sociokulturnu interakciju jedne ili više osoba.
Proces komunikacije možemo podijeliti na intrapersonalni, grupni i interpersonalni. Struktura interakcije igra važnu ulogu u procesu međuljudske komunikacije ljudi. Ključni elementi ovdje su pošiljatelj informacije i njen primatelj. Lanac slanja ima zaseban izvor podataka i subjekt koji šalje povratne informacije. U ovom slučaju, izvor informacija znači određenu osobu koja je u stanju da kodira informacije i iz njih sastavi poruku.
Za prijenos znanja, objektu je potreban komunikacijski kanal: knjiga, film, verbalni kanal (razgovor) itd. O primanju informacija primaocu možete direktno saznati putem povratnih informacija. Subjekt komunikacije mora nekako reagirati na poruku, bila to verbalna reakcija ili pokreti tijela.
Grupa znači kolekciju neograničenog broja pojedinaca koji se identifikuju kao članovi jedne zajednice, slijedeći određena pravila i norme, određenu kulturu. Donošenje odluka važan je problem takvih komunikacija. Obično ova misija pada na vođu grupe, ali njegov postupak identifikacije je dvosmislen. Ljudi će vjerovatno poslušati neformalnog vođu grupe nego službeno imenovanog vođu. Ovaj se fenomen može lako objasniti. Svaki član društva teži ostvarenju vlastitih interesa, a šefovi će vjerojatnije odabrati način na koji će problem riješiti u svoju korist.
Proces intrapersonalne komunikacije nije socijalni. Pomoću svoje svijesti osoba shvaća vlastite postupke, donosi odluke u raznim situacijama, skreće pažnju na svoje mjesto u društvu, ali se s njim ne savjetuje. Sve ove aktivnosti odvijaju se strogo u unutrašnjem svijetu pojedinca. Tokom individualnog života komunikativna kompetencija može postati važno sticanje. Ona je ta koja omogućava osobi da ne zadržava iskustva u sebi, već da može kompetentno podijeliti razumijevanje situacije s drugim ljudima.
Njihove su funkcije slične za sve tri vrste komunikacije: informativnu, regulatornu, afektivnu. Prva sugerira da je osoba stalno u procesu pribavljanja informacija. Druga funkcija komunikaciju čini organiziranim i kontroliranim procesom. Treća funkcija omogućava osobi da sama razjasni ili drugima pokaže svoje lično emocionalno stanje.
