U stvari, malo je ljudi na svijetu koji razmišljaju o smrti. Većina ovih misli je zastrašujuća i depresivna. A oni definitivno ne donose radost. Međutim, problem se ne može riješiti beskrajnim udaljavanjem iz svijesti. Prije ili kasnije, svaka osoba je prisiljena da sama shvati kako se odnosi prema smrti.
Instrukcije
Korak 1
U praksi psihoterapeuta vrlo je često pitanje: "Kad biste znali koliko vam je određeno da živite, koliko bi se vaš život promijenio nakon toga?" Ponekad se formuliše drugačije, rigidnije: „Zamislite da vam ostaje nekoliko dana života. Šta biste radili u predviđenom vremenu? " Na prvi pogled takva pitanja iznenađuju. A nespremna osoba može čak biti i šokirana. Međutim, oni se odnose na ona pitanja za koja ne postoje tačni odgovori. Tačnije, svaki odgovor na takvo pitanje je tačan i ima pravo na postojanje. Ali najčešće nego prvi utjecaj koji on izvrši na osobu koja razmišlja o tome kako se povezati sa smrću je prosvjetljujući efekt nakon dovoljno dubokog i ozbiljnog razmišljanja.
Korak 2
Drugi efekt takvog pitanja je da osoba počne razmišljati o smislu života. Neko analizira smisao individualnog postojanja, neko odmah razmišlja globalno, razmišljajući o sudbini čitave ljudske rase. Nije iznenađujuće što je pitanje smisla života toliko usko povezano s pitanjem kako se odnositi prema smrti. Svi ljudi traže ovo značenje. Neki psihoterapeuti čak vjeruju da je ovo traženje samo po sebi smisao života. Možemo reći da odgovor na pitanje kako se odnositi prema smrti postaje očit odmah nakon utvrđivanja smisla života.
Korak 3
S druge strane, nakon što je odredio smisao života (i, samim tim, uspostavivši određene granice svjetonazora za sebe), osoba odmah razumije koja mu je uloga dodijeljena. A pitanje kako se odnositi prema smrti prestaje biti od suštinskog značaja. Štaviše, upada u oči raspon mišljenja po ovom pitanju i njihov utjecaj na budući život svake osobe koja razmišlja o ovoj teškoj temi. Neko, iz nekih svakodnevnih razloga, dolazi do razumijevanja da su ljudi - doduše, kruna evolucije, ali samo inteligentne životinje. A ovo određuje dalje ponašanje takve osobe i nivo njenog promišljanja. Drugi, naprotiv, shvataju da čitav postojeći svijet nije ostrvo izgubljeno negdje u okeanu, već dio velikog Svemira, u kojem je sve međusobno povezano, gdje djeluju njegovi vlastiti zakoni, postoje duboki principi postojanja i svi poslovi imaju svoje posljedice. Stoga nije iznenađujuće da se takvi ljudi počinju odnositi prema smrti i životu u skladu s tim.
