Šta je suština prirode i mehanizama mucanja?
U svjetskoj literaturi postoji vrlo dobar primer koji pomaže razumjeti prirodu mucanja. Alan Marshall, u knjizi "Mogu preskočiti lokve", opisuje jednu ženu koja je imala dugu i ružnu kosu na bradi. Ljudi oko nje pitali su se zašto ga nije obrijala. A činjenica je da bi, kad bi ga obrijala, priznala činjenicu njegovog postojanja. Trebala bi hrabrost da priznate svoju manu i da se suočite sa nečim neprivlačnim u sebi.
Ova usporedba omogućava nam da razumijemo jedan aspekt mucanja. Mucanje (u ogromnoj većini slučajeva) pokušava sakriti svoju manu, negirati je, odbiti, uložiti velike napore da niko ne shvati da muca. Stalno se bori sa svojim mucanjem.
Odnosno, mucanje negira činjenicu svog mucanja. Također se očituje u činjenici da mucanje tijekom govora ulaže puno napora da ga sakrije.
Kako će se ponašati osoba koja poriče postojanje svoje ruke? Skrivat će ruku, maskirati je, bojati se da će neko razumjeti šta krije, neprestano će biti zabrinut. Što više sakrije ruku, više pažnje će joj posvetiti, čudnije će izgledati u očima drugih.
Slična je situacija i sa mucanjem. Što se osoba više trudi da ne muca, to više počinje da se napreže, što naknadno pojačava mucanje. Osoba ne može razmišljati o nečem besmislenom. Ako razmišlja o disanju, to je misao o disanju; ako razmišlja o tome da ne diše, onda je ovo i misao o disanju. Ako osoba razmišlja o svom mucanju, ovo je misao mucanja, ali ako misli o tome da ne muca, onda je to ista misao. Takođe, stanje mucanja je vrlo emocionalno nabijeno. Anksioznost, strahovi i druge negativne emocije prate osobu koja muca.
Ova razmišljanja dovode do vrlo zanimljivih zaključaka. Po meni je najvažnije da se beskorisno boriti protiv mucanja. Ovo ga samo jača. Zaista želim ne mucati, ali upravo tom željom stvaram i pojačavam mucanje. Nije li paradoksalno?
Ovo vjerovatno igra ključnu ulogu u činjenici da se problemi s govorom obično počinju smirivati kod osobe koja muca nakon srednjih godina. U ovom dobu oni jednostavno već napuštaju nepomirljiv položaj koji je bio prije.
Ako osoba mucno doživljava mucanje, može imati želju da ne govori ili govori što manje, tj. ne izlažite se takvim neprijatnim senzacijama. Počinje se udaljavati od situacija da sami govore, da razmišlja kako manje reći ili uopće ne reći, povlači se u sebe.
Ovaj fenomen naziva se "paradoks dnevnika" i opisuje ga V. Levy. Ako trupac leži na zemlji, tada je vrlo lako hodati po njemu, ako ga podignete za metar, tada je teže hodati, ako za 20 metara, onda je nespremnoj osobi jednostavno nemoguće hodati. U potonjem slučaju, osoba počinje razmišljati o tome kako da ne padne. Odnosno, svoje napore usmjerava na razmišljanja o padu, čime programira i formira one neugodne pokrete koji će ga spriječiti da prođe. Isti mehanizam odnosi se i na mucanje.
